Tri dana nakon njihove svadbe, Emira je poljubila svog muža, Ajdina, u zbogom. Ajdin je bio vojnik, spreman da se vrati svojoj jedinici. Mladi par vjerovao je da će uskoro ponovo biti zajedno, spremni da započnu radosti bračnog života i zasnuju porodicu.

Ali kad se Ajdin vratio kući s vojne dužnosti, zatekao je hladnu i praznu kuću. Kad je dozvao ime svoje supruge, samo mu je odjek njegovog vlastitog glasa odgovorio.

Emira je nestala.

Pod brutalnim režimom Slobodana Miloševića, Emira i njena familija proglašeni su neprijateljima države. Ajdinova mlada supruga poslana je u koncentracioni logor u Prijedoru, bez ikakve mogućnosti da kontaktira muža. 

Nekoliko mjeseci kasnije, Emira je oslobođena i bila primorana da se odseli. Nije mislila da može preživjeti bez Ajdina — ali na kraju je morala. To je bio najnesretniji period u njenom životu.

Ajdin je proveo godine tražeći svoju izgubljenu ljubav, nikada ne pronalazeći ni trag od nje. Vrijeme je prolazilo. Život se nastavio. I Ajdin i Emira su se ponovo vjenčali i imali djecu, ali nijedno od njih nikada nije zaboravilo ono drugo.

Ajdin je žudio za Emirom — ženom koju je volio i s kojom je živio samo tri noći.

Godinama kasnije, oboje su izgubili svoje supružnike. Godine 2011., Emira, sada usamljena udovica u kasnim četrdesetim, vratila se u staru kuću gdje su ona i Ajdin proveli te dragocjene dane zajedno. Željela je odati počast tom kratkom, ukradenom vremenu, vjerujući da svog muža više nikada neće vidjeti.

Ali sudbina je imala druge planove.

Tog istog dana, u grad je stigao još jedan davno izgubljeni posjetilac — muškarac u srednjim godinama koji je došao položiti cvijeće na grob svojih roditelja. Kad je ugledao ženu preko puta, znao je da ga nešto mnogo veće vodi tamo.

“Varaju me vlastite oči,” šapnula je Emira u sebi.

Posmatrala je poznatog muškarca kako joj prilazi, oči mu fiksirane na njene. Srce joj je poskočilo. Znala je. I onda je zaplakala — suze radosti.

Ajdin.

Čovjek za kojeg je mislila da ga je izgubila prije dvadeset godina.

Potrčao je prema njoj i rekao: “Draga moja, toliko dugo sam te čekao. Moja suprugo. Moj živote…” Nije mogao skrenuti pogled s nje. Iako ih je život odveo na različite strane, ona je uvijek bila prava ljubav njegovog života.

Nakon nekoliko zatečenih formalnosti, Ajdin je uzeo Emirinu ruku. “Htio bih ti nešto pokazati. Hoćeš li se provozati sa mnom?”

Osmjehnula se stavljajući svoju ruku u njegovu. “Gdje ćemo?”

“To je iznenađenje,” šapnuo je.

I zaista je bilo.

Nije se mogao prestati smiješiti. Emira je to primijetila i stalno ga pitala šta se dešava, ali on bi se samo nasmiješio i nastavio voziti. Nije je brinulo kud idu — samo nek’ su zajedno.

Ubrzo su okolni predjeli postali poznati. Tačno je znala gdje je vodi. Osmjehnula se i uzdahnula dok je sunce počelo zalaziti.

Kad su stigli, Emira je zapanjeno uzdahnula.

Kad su bili tinejdžeri zaljubljeni jedno u drugo, ovo skrovito polje duboko u šumi bilo je njihovo mjesto. Daleko od svega. Skriveno. Prekrasno. Dolazili su ovdje da vole, da razgovaraju, da se smiju, da plaču — da žive.

“Oh, kako je lijepo,” šapnula je Emira.

“Znao sam da će ti se svidjeti,” rekao je Ajdin tiho, gledajući je. Dvadeset godina je dolazio ovdje, brinuo se i njegovao ovo polje. To je bilo jedino mjesto gdje se osjećao blizu svoje davno izgubljene ljubavi.

“Kako si ovo napravio?” upitala je zapanjeno.

Polje pred njom bilo je ispunjeno cvjetajućim crvenim ružama, koliko god oko seže. Emira je tiho zaplakala od divljenja.

“Nikada u životu nisam vidjela ništa tako lijepo,” rekla je.

Ajdin se samo smiješio.

“Kako si ovo napravio?” upitala je ponovo.

“Oh,” rekao je nježno, stavljajući najmekši poljubac na njene usne, “pomogao mi je Kupid.”

Emira se osmjehnula.
Emira je plakala.
Emira se smijala.

Ajdin je uzeo njenu ruku i kleknuo.

“Hoćeš li se udati za mene — ponovo?”

Emira je kroz osmijeh rekla: “Bila bih luda da kažem ne.”

Vjenčali su se te iste godine.

Do danas, Emira i Ajdin i dalje drže ruke, još uvijek se ljube i često odlaze u svoje polje. Ljubav, za njih, u vječnom je cvatu.

 

 

© Sanela Ramic Jurich. Sva prava pridržana.